Bernandinac

Matična zemlja: Švicarska

Podrijetlo: Bernandinčevo podrijetlo je vrlo staro: on potječe od tibetskog mastifa, zatim od mastifa kojega su Rimljani prije 2000 godina doveli na Alpe. Ovaj se pas, već oblikovan kao današnji bernandinacv, pojavljuje oko 1000. godine u Samostanu sv. Bernharda, kojeg je osnovao otac Bernhard od Mentone. Fratari su, vjerovatno, starog mastifa križali sa dogama i brdskim pirenejskim psima. Pažljiva i stalna selekcija dala je tog divnog psa, čiji je lik prvi put prikazan na nekom švicarskom grbu iz 1350 godine. Njegovi podvizi i njegova popularnost psa za spašavanje zalutalih osoba datira negdje od 1600 godine.

Opis: To je div, krupan, mišićav, moćne glave. Najniža visina za mužjaka je 70 cm , za ženku 65 cm; težina oko 50 do 55 kg (ali i do 100 kg). Lubanja je široka i nešto ispupčena, čelo naborano; nosni hrbat je ravan; stop izražen; gubica duboka; gornja usnica ovješena; zubalo je snažno i potpuno; oči tamnosmeđe, srednje veličine; uši srednje veličine; vrat s podvoljkom. Dlaka je srednje duljine ravna i lagano valovita ali nikad kovrčava. Boje dlake: crvena sa bijelim mrljama, bijela sa crvenim mrljama. Crvena boja može biti raznih nijansi. Česta je i crna maska.

Narav: Pas je dobar, poslušan, vjeran, miran, promišljen. Nadaren je predviđanjem atmosferskih promjena. Često mrzi male pse.

Korištenje: Kao što je dobro poznato, nekad je korišten za pronalaženje zalutalih alpinista na snježnom prijelazu Velikog sv. Bernharda. Danas je gotovo isključivo kućni pas. Ipak nije prikladan za život su stanu. Poneki primjerak se još koristi za spašavanje iz lavina.

Hrana: Uzdržavanje bernandinca je ponešto problematično, jer dnevno treba 1 kg mesa, 400g riže, kruha i kuhanog povrća.

Napomena: Dlaka bernandinca je duga pa je treba vrlo često češljati češljem širokih zubaca i tvrdom četkom. Ako i živi u vrtu, treba duge dnevne šetnje.